Rođen sam u mađarskom gradu Székesfehérváru, čija bogata povijest seže više od 1 000 godina u prošlost. Nažalost, moj je rodni grad teško stradao u vihoru Drugog svjetskog rata. I dan-danas sjećam se ružnih prizora razorenog grada.

U ranom djetinjstvu živio sam s djedom i bakom. Jako sam ih volio, naročito svoju baku Elizabetu. Zahvaljujući njoj stekao sam snažnu vjeru u Boga. Već s tri godine svake sam večeri s njom molio molitvu Očenaš. No pravo značenje te molitve shvatio sam mnogo kasnije, kad sam imao skoro trideset godina.

Djed i baka brinuli su se o meni jer su moji roditelji radili po cijele dane. Željeli su uštedjeti dovoljno novca kako bi kupili lijepu kuću. Ipak, svake druge subote uspjeli bismo se svi zajedno okupiti na ručku, što je meni jako puno značilo.

Godine 1958. moji su roditelji uspjeli ostvariti svoj san — kupili su kuću za nas troje. Bio sam presretan što napokon mogu živjeti s njima. No šest mjeseci kasnije mojoj je sreći iznenada došao kraj jer je otac umro od raka.

Bio sam potpuno slomljen. Često sam u molitvi znao reći: “Bože, preklinjao sam te da spasiš mog tatu. Ti znaš da ga trebam. Zašto nisi uslišio moje molitve?” Silno sam želio saznati gdje se moj otac nalazi. Pitao sam se je li otišao na nebo ili je zauvijek prestao postojati. Zavidio sam drugoj djeci koja su imala oca.

Godinama sam gotovo svakog dana išao na groblje. Kleknuo bih ispred očevog groba i molio se: “Molim te, Bože, reci mi gdje je moj tata.” Molio sam Boga i da mi pomogne shvatiti što je smisao života.

S 13 godina počeo sam učiti njemački jer sam se nadao da ću među gomilom njemačke literature pronaći odgovore na svoja pitanja. Kad sam 1967. počeo studirati u Jeni, gradu koji je tada bio dio Istočne Njemačke, gorljivo sam  čitao knjige njemačkih filozofa, naročito one koje su govorile o smislu života. Istina, u tim sam knjigama naišao na neke zanimljive misli, no ništa od toga nije me se posebno dojmilo. Zato sam nastavio moliti Boga da mi pomogne pronaći odgovore na pitanja koja su me mučila.

Godine 1970. vratio sam se u Mađarsku i ondje upoznao svoju buduću ženu Rose. U to je vrijeme u Mađarskoj na vlasti bio komunistički režim. Ubrzo nakon vjenčanja Rose i ja pobjegli smo u Austriju. Namjeravali smo se s vremenom preseliti u australski grad Sydney, gdje je živio moj ujak.

U Austriji sam se brzo zaposlio. Jednog sam dana na poslu razgovarao s jednim kolegom i on mi je rekao da odgovore na sva svoja pitanja mogu pronaći u Bibliji. Dao mi je nekoliko knjiga koje govore o Bibliji, a ja sam ih naprosto progutao. No ni to mi nije bilo dovoljno. Zato sam pisao Jehovinim svjedocima, koji su objavili te knjige, i zamolio ih da mi pošalju još literature.

Na našu prvu godišnjicu braka posjetio nas je jedan mladi Jehovin svjedok iz Austrije. Donio mi je literaturu koju sam bio tražio i upitao me da li bih želio proučavati Bibliju. Odmah sam prihvatio njegovu ponudu. Budući da sam žarko želio učiti o Bogu, proučavali smo dvaput tjedno. Svaki put razgovarali smo otprilike četiri sata!

Biblijske istine koje sam saznao uz pomoć Jehovinih svjedoka jako su me obradovale. Kad su mi pokazali Božje ime Jehova u mojoj Bibliji na mađarskom, nisam mogao vjerovati svojim očima. Išao sam u crkvu 27 godina, no ondje nikada nisam čuo Božje ime. Biblija me oduševila — dala mi je jasne i logične odgovore na moja pitanja. Naprimjer, naučio sam da mrtvi nisu svjesni ničega jer se nalaze u stanju koje nalikuje dubokom snu (Propovjednik 9:5, 10; Ivan 11:11-15). Osim toga, saznao sam za biblijsko obećanje o novom svijetu u kojem više neće biti smrti (Otkrivenje 21:3, 4). Sada imam nadu da ću ponovno vidjeti svog oca jer će u tom novom svijetu Bog uskrsavati ljude (Djela apostolska 24:15).

I Rose je zdušno prionula na proučavanje Biblije te smo oboje vrlo brzo napredovali. Knjigu koju Jehovini svjedoci koriste kao priručnik za proučavanje Biblije obradili smo za samo dva mjeseca! Išli smo na sve sastanke koje su oni održavali u svojoj dvorani. Ljubav, susretljivost i jedinstvo koji su vladali među njima ostavili su dubok utisak na nas (Ivan 13:34, 35).

Rose i ja smo 1976. dobili vizu za Australiju. Čim smo stigli onamo, potražili smo Jehovine svjedoke. Oni su nas srdačno primili i pomogli nam da se osjećamo kao kod kuće. Godine 1978. i mi smo postali Jehovini svjedoci.

Napokon sam dobio odgovore na pitanja koja su me mučila godinama. Isto tako, zbližio sam se s Jehovom Bogom i tako dobio najboljeg Oca kojeg čovjek može imati (Jakov 4:8). Neizmjerno sam sretan i što ću u novom svijetu ponovno vidjeti svog oca kojeg sam izgubio još kao dijete (Ivan 5:28, 29).

Rose i ja odlučili smo se 1989. vratiti u Mađarsku kako bismo prijateljima, rođacima i ostalim ljudima ispričali što smo naučili iz Biblije. Drago nam je što smo dosad imali prilike proučavati Bibliju sa stotinama ljudi. Više od 70 osoba koje smo poučavali sada zajedno s nama služi Jehovi, a među njima je i moja draga majka.

Sedamnaest godina molio sam Boga da mi pomogne pronaći odgovore na moja pitanja. Otada je prošlo 39 godina i ja mu se još uvijek molim. No sada mu kažem: “Hvala ti, moj dragi nebeski Oče, što si uslišio moje molitve iz djetinjstva.”