“SLUŠAJUĆI iskustva prijatelja koji su služili na područjima na kojima je velika potreba za pionirima, i ja sam poželjela osjetiti tu radost”, kaže Sylviana, pionirka koja ima 27 godina. “No mislila sam da nisam sposobna za takvu vrstu službe.”

Osjećaš li se i ti poput Sylviane? Možda bi jako volio služiti na području na kojem je potrebno više objavitelja vijesti o Kraljevstvu, ali se pitaš hoćeš li ikad moći ostvariti taj cilj. Ako je tako, nemoj se obeshrabriti! Uz Jehovinu pomoć na tisuće braće i sestara uspješno je svladalo prepreke koje su ih sprečavale da prošire svoju službu. Da bismo vidjeli kako je Jehova pomogao nekima od njih, posjetit ćemo afrički otok Madagaskar — po veličini četvrti otok na svijetu.

U proteklih deset godina više od 70 revnih objavitelja i pionira iz 11 zemalja * došlo je služiti na to područje, gdje mnogi ljudi poštuju Bibliju i prihvaćaju dobru vijest. Isto tako, brojni domaći objavitelji preselili su se kako bi pomogli u širenju vijesti o Kraljevstvu diljem tog ogromnog otoka. Upoznajmo neke od njih.

Louis i njegova žena Perrine, koji imaju nešto više od 30 godina, na Madagaskar su se preselili iz Francuske. Oni su godinama razmišljali o tome da se presele u neku stranu zemlju kako bi proširili svoju službu, ali Perrine se nikako nije mogla odlučiti na taj korak. Ona kaže: “Bojala sam se odlaska u nepoznato. Plašila me pomisao da moram ostaviti svoju obitelj, skupštinu, stan, poznatu sredinu i dotadašnji način života. Zapravo, najveća prepreka koju sam morala svladati bila je moja vlastita zabrinutost.” Godine 2012. Perrine je konačno skupila hrabrost te su se ona i Louis preselili. Kako ona danas gleda na tu odluku? “Osjetili smo Jehovinu ruku u svom životu i mogu reći da nam je to doista ojačalo vjeru.” Louis je dodao: “Zamislite, na naše prvo Obilježavanje Kristove  smrti na Madagaskaru došlo je deset osoba s kojima smo proučavali Bibliju!”

Što je pomoglo tom bračnom paru da nastavi služiti na Madagaskaru kad su iskrsnuli problemi? Oni su se usrdno molili Jehovi da im da snage kako bi podnijeli tu tešku situaciju (Filip. 4:13). Louis kaže: “Jehova nam je uslišio molitve i dao nam ‘mir Božji’. Usredotočili smo se na lijepe trenutke koje smo doživljavali u službi Jehovi. Osim toga, prijatelji iz Francuske slali su nam e-mailove i pisma kako bi nas ohrabrili i potaknuli da ne odustanemo” (Filip. 4:6, 7; 2. Kor. 4:7).

Jehova je bogato nagradio ustrajnost koju su pokazali Louis i Perrine. “U listopadu 2014. u Francuskoj smo pohađali Biblijski obrazovni tečaj za bračne parove”, * kaže Louis. “To je bio nezaboravan dar od Jehove.” Bili su presretni što su nakon tečaja ponovno poslani na Madagaskar.

Kad su se Didier i njegova žena Nadine 2010. iz Francuske preselili na Madagaskar, već su imali preko 50 godina. Didier kaže: “Dok smo bili mlađi, bili smo pioniri, a onda smo se posvetili odgoju naše troje djece. Kad su ona odrasla, počeli smo razmišljati o tome da odemo služiti u inozemstvo.” Nadine priznaje: “Bila sam neodlučna zato što mi je bilo teško odvojiti se od djece. No ona su nam rekla: ‘Ako odete služiti u drugu zemlju, bit ćemo ponosni na vas!’ Njihove su nas riječi potaknule da se preselimo. Iako sada živimo daleko od djece, sretni smo što možemo često razgovarati s njima.”

Didier i Nadine mučili su se s učenjem malgaškog. “Nemamo više 20 godina”, kaže Nadine s osmijehom na licu. Kako su ipak uspjeli svladati jezik? Najprije su se pridružili francuskoj skupštini. Kasnije, kad su bili spremni uhvatiti se u koštac s učenjem malgaškog, preselili su se u skupštinu koja djeluje na tom jeziku. Nadine kaže: “Mnogi ljudi koje upoznamo u službi propovijedanja žele proučavati Bibliju. Često nam zahvale što smo ih posjetili. U početku nisam mogla vjerovati da ljudi tako pozitivno reagiraju. Služiti kao pionir na ovom području doista je prekrasno! Kad ujutro ustanem, sama sebi kažem: ‘I danas idem propovijedati. Jedva čekam!’”

Uspomene na vrijeme kad je tek počeo učiti malgaški Didieru uvijek izmame osmijeh na lice. “Sjećam se jednog skupštinskog sastanka koji sam vodio. Nisam razumio nijedan odgovor koji su dala braća i sestre. Znao sam samo reći: ‘Hvala.’ Nakon što sam jednoj sestri zahvalio na odgovoru, oni koji su sjedili iza nje počeli su gestikulirati kako bi me upozorili da odgovor nije točan. Zato sam brzo prozvao jednog brata, koji je potom dao točan odgovor. Bar se nadam da je bio točan.”

Na kongresu koji se održao 2005. Thierry i njegova žena Nadia gledali su biblijsku dramu o Timoteju, koja je imala naslov “Postavljaj ciljeve kojima ćeš slaviti Boga”. Ona ih je duboko dirnula i u njima probudila još veću želju da služe na području na kojem je potrebno više objavitelja. Thierry kaže: “Dok smo pljeskali nakon što je drama završila, nagnuo sam se prema svojoj ženi i upitao je: ‘A kamo ćemo mi ići?’ Tada mi je rekla da je i ona upravo o tome razmišljala.” Ubrzo su poduzeli konkretne korake kako bi ostvarili svoj cilj. Nadia kaže: “Postupno smo se rješavali stvari koje smo imali sve dok na koncu sva naša imovina nije stala u četiri kofera!”

Na Madagaskar su stigli 2006. i odmah zavoljeli službu na tom novom području. Nadia kaže: “Jako nas raduje kad vidimo pozitivne reakcije ljudi.”

Međutim, šest godina kasnije iskrsnuo je jedan problem. Nadijina majka Marie-Madeleine, koja je živjela u Francuskoj, pala je i slomila ruku te ozlijedila glavu. Nakon što su Nadia i Thierry razgovarali s njenim liječnikom, zamolili su je da dođe živjeti s njima na Madagaskaru. Iako je tada imala 80 godina, rado je prihvatila poziv. Kako joj se sviđa život u inozemstvu? Ona kaže: “Nije mi lako priviknuti se na neke stvari, ali usprkos svojim ograničenjima u skupštini se osjećam vrlo korisnom. A posebno sam sretna što je moje preseljenje omogućilo djeci da nastave služiti ovdje, jer postižu odlične rezultate.”

Riana ima 22 godine. Odrastao je u plodnoj regiji Alaotra Mangoro, na istoku Madagaskara. Bio je dobar učenik i želio je ići na fakultet. No nakon što je počeo proučavati Bibliju, predomislio se. On kaže: “Potrudio sam se ranije završiti srednju školu te sam obećao Jehovi: ‘Ako položim završni ispit, započet ću s pionirskom službom.’” Nakon što je maturirao, Riana je učinio ono što je obećao. Preselio se k jednom bratu koji je bio pionir, pronašao posao sa skraćenim radnim vremenom i započeo s pionirskom službom. On kaže: “Bila je to najbolja odluka u mom životu.”

Međutim, članovi njegove obitelji nikako nisu mogli shvatiti zašto se ne želi posvetiti karijeri. Riana je ispričao: “Otac, stric i bakina sestra poticali su me na visoko obrazovanje. No ja nisam htio ni pod koju cijenu prekinuti pionirsku službu.” Riana je uskoro poželio služiti na području na kojem je potrebno više objavitelja. Što ga je potaknulo na to? Ispričao je: “Lopovi su provalili u stan u kojem smo živjeli i pokrali me. To me potaknulo da razmislim o Isusovim riječima da trebamo skupljati ‘blago na nebu’. Odlučio sam još više raditi na tome da steknem duhovno bogatstvo” (Mat. 6:19, 20). Stoga se Riana preselio na krajnji jug otoka, u jednu regiju pogođenu sušom koja je udaljena 1 300 kilometara od mjesta u kojem je živio. U tom kraju živi narod Antandroy. Zašto je odlučio otići baš tamo?

Mjesec dana prije provale Riana je započeo biblijski tečaj s dvojicom muškaraca iz naroda Antandroy. Naučio je nekoliko fraza na njihovom jeziku i razmišljao o mnogim pripadnicima tog naroda koji nikad nisu čuli za vijest o Kraljevstvu. On kaže: “Molio sam se Jehovi da mi pomogne preseliti se na područje gdje se govori jezik tandroy.”

Riana se na koncu preselio onamo, ali odmah se suočio s problemom — nije mogao pronaći posao. Jedan mu je čovjek rekao: “Zašto si došao ovamo? Ljudi odavde obično odlaze u tvoj kraj kako bi ondje našli posao!” Nakon dva tjedna Riana je otišao na regionalni kongres. Bio je praktički bez prebijene pare i pitao se što da radi. Posljednji dan kongresa jedan mu je brat diskretno gurnuo nešto novca u džep od sakoa. To je bilo dovoljno da se Riana vrati na jug i otvori mali obrt. Počeo se baviti prodajom jogurta. Ispričao je: “Osjetio sam da mi Jehova pomaže, i to baš onda kad mi je to najviše trebalo. Zahvaljujući tome mogao sam nastaviti pomagati onima koji još nisu imali priliku čuti za Jehovu!” I u skupštini je bilo puno posla. Riana kaže: “Zamolili su me da svaki drugi tjedan držim javno predavanje. Jehova me osposobljavao  putem svoje organizacije.” Riana i danas propovijeda vijest o Kraljevstvu mnogim pripadnicima naroda Antandroy koji žele učiti o Jehovi.

Biblija nam jamči: “Povjeri djela svoja Jehovi, i namjere će tvoje uspjeti” (Izr. 16:3). Kad dajemo sve od sebe kako bismo svladali prepreke i proširili svoju službu, Jehova nas blagoslivlja. Uzmimo za primjer Sylvianu, sestru s Madagaskara koju smo citirali u uvodu članka. Kao što smo već spomenuli, ona je mislila da nije sposobna služiti na području na kojem je potrebno više objavitelja. Zašto je to mislila? Sylviana je objasnila: “Lijeva noga mi je oko 9 centimetara kraća od desne. Zato šepam i brzo se umaram.”

Usprkos tome ona se 2014. sa Sylvie Ann, mladom pionirkom iz svoje skupštine, preselila u malo selo koje je od njenog rodnog grada udaljeno 85 kilometara. Unatoč preprekama Sylviana je ostvarila svoj san i dobila uistinu prekrasan blagoslov. “Nakon što sam na novom području služila samo godinu dana”, kaže ona, “Doratine, mlada žena s kojom sam proučavala Bibliju, krstila se na pokrajinskom sastanku.”

Kao što pokazuju navedene izjave naših suvjernika koji su pokazali čvrstu vjeru, kad se trudimo svladati prepreke kako bismo proširili svoju službu, imamo priliku osobno se uvjeriti u istinitost obećanja koje je Jehova dao svojim slugama: “Ja ću te ojačati i pomoći ću ti” (Iza. 41:10). Zahvaljujući tome postajemo još bliskiji s Jehovom. Osim toga, ako revno služimo Bogu, bilo u kraju u kojem živimo bilo u nekoj stranoj zemlji, pripremamo se za teokratske aktivnosti koje nas čekaju u novom svijetu. Kao što je Didier, kojeg smo ranije spomenuli, rekao: “Služba na području na kojem je potrebno više objavitelja odlična je škola za budućnost!” Nadamo se da će uskoro još mnogo revnih propovjednika prihvatiti tu vrstu školovanja!