Osman te njegova žena i kći svjedočili su sa stalkom u blizini jednog groblja u Čileu. Odjednom se pojavila velika pogrebna povorka. Čula se glasna glazba. Neki ljudi mislili su da je Osman pastor evangeličke crkve, pa su mu prišli, zagrlili ga i rekli: “Pastore, hvala vam što ste došli navrijeme! Očekivali smo vas.”

 Osman je pokušao razjasniti tko je on, ali buka je bila prevelika, pa ga ljudi nisu razumjeli. Nekoliko minuta nakon što je povorka ušla na groblje, neki su se ljudi vratili i rekli Osmanu: “Pastore, čekamo vas na groblju.”

 Kad je glazba konačno utihnula, Osman je dobio priliku da objasni tko je on i što ondje radi. Ljudi su bili ljuti što pastor nije došao te su upitali Osmana: “Biste li nam vi htjeli reći nekoliko riječi iz Biblije?” Osman je pristao.

 Dok su išli do ukopnog mjesta, Osman se raspitivao o pokojniku i razmišljao koje bi biblijske retke mogao pročitati. Kad se povorka zaustavila, predstavio se mnoštvu, rekao da je Jehovin svjedok i da ljudima propovijeda dobru vijest o Božjem Kraljevstvu.

 A onda je na temelju Otkrivenja 21:3, 4 te Ivana 5:28, 29 objasnio kako Bog nije htio da ljudi umiru. Rekao je da će Bog uskoro uskrsnuti mrtve i dati im priliku da žive vječno na Zemlji. Kad je Osman završio, mnogi su ga srdačno zagrlili i zahvalili mu što im je prenio “Jehovinu dobru vijest”. Osman se potom vratio na stalak s literaturom.

 Nakon sprovoda neki ožalošćeni došli su do stalka te Osmanu i njegovoj obitelji postavljali pitanja na koja su oni odgovarali na temelju Biblije. Uslijedio je dugačak razgovor, a ljudi su uzeli gotovo svu literaturu koja je bila izložena na stalku.