KAD sam 14. travnja 1989. vodio skupštinski sastanak u gradu Maumereu, na otoku Floresu, u kuću su upali policajci te su uhitili mene, dvojicu braće i jednu sestru.

Zatvorski stražari htjeli su nas prisiliti da pozdravimo zastavu. Kad smo odbili to učiniti, pet su nas dana tukli šakama, udarali nogama i tjerali da stojimo na žarkom suncu. Strpali su nas u skučene ćelije. Onako prljavi, iscrpljeni i izranjavani ležali smo na hladnom betonskom podu i previjali se od bolova. Upravitelj zatvora na razne nas je načine pokušavao navesti da se odreknemo svoje vjere, no mi se nismo dali pokolebati. Rekli smo mu: “Prije ćemo umrijeti nego pozdraviti zastavu.” Kao i mnogi vjerni kršćani prije nas, bili smo sretni što trpimo zbog pravednosti (1. Petr. 3:14).