Rodila sam se u jednom selu u Galiciji, na sjeverozapadu Španjolske. Moji su roditelji ondje imali malo imanje. Bila sam četvrto dijete i imala sam sedmero braće i sestara. Naša je obitelj bila vrlo skladna i puna ljubavi. U to je vrijeme u Španjolskoj bilo uobičajeno da barem jedno dijete u obitelji ode u sjemenište ili samostan. U našoj je obitelji čak nas troje krenulo tim putem.

S 13 godina otišla sam u jedan samostan u Madridu u kojem je već bila moja sestra. U samostanu su svi bili otuđeni jedni od drugih. Nije bilo moguće steći prijatelje — život se svodio na pravila, molitve i samoodricanje. Rano ujutro okupljale smo se u kapelici kako bismo meditirale o Bogu, ali ja često nisam razmišljala ni o čemu. Kasnije smo pjevale crkvene pjesme i slavile misu, i to sve na latinskom. Gotovo ništa nisam razumjela i imala sam osjećaj da mi je Bog jako dalek. Dani su mi prolazili u potpunoj šutnji. Čak i kad bih srela svoju sestru, smjele smo jedna drugoj reći samo: “Zdravo presveta Marijo.” Redovnice su nama djevojkama dopuštale da razgovaramo samo nakon obroka, i to pola sata. Život u samostanu bio je potpuno drugačiji od života u mom toplom roditeljskom domu. Bila sam usamljena i često sam plakala.

Iako nikad nisam osjećala da mi je Bog blizak, zaredila sam se sa 17 godina. Zapravo sam učinila samo ono što se očekivalo od mene. No ubrzo sam se počela pitati je li me Bog doista izabrao da mu služim na takav način. Redovnice su znale reći da će svatko tko sumnja u svoje pozvanje završiti u paklu. Unatoč tome moje dvojbe nisu nestale. Znala sam da se Isus Krist nije otuđivao od ljudi, nego da ih je cijelo vrijeme poučavao i pomagao im (Matej 4:23-25). S 20 godina shvatila sam da nemam razloga ostati u samostanu. Iznenadila sam se kad mi je nadstojnica samostana rekla da je bolje da što prije odem ako nisam sigurna želim li biti redovnica. Pretpostavljam da se bojala da bih mogla utjecati na druge. Tako sam napustila samostan.

 Kad sam se vratila kući, roditelji su pokazali razumijevanje za moju odluku. No kako u našem selu nije bilo posla, otišla sam k bratu u Njemačku. On je pripadao komunističkoj skupini koju su osnovali španjolski emigranti. Osjećala sam se ugodno među tim ljudima jer su se borili za radnička prava i jednakost žena. Tako sam i ja postala član komunističke partije i s vremenom sam se udala za čovjeka koji je također bio komunist. Kad sam dijelila komunističku literaturu i sudjelovala u prosvjednim povorkama, imala sam osjećaj da radim nešto korisno.

Međutim, s vremenom sam opet postala malodušna. Smatrala sam da komunisti često ne postupaju u skladu s onim što govore. U to sam se posebno uvjerila 1971, kad su neki mladi članovi naše skupine zapalili španjolski konzulat u Frankfurtu u znak prosvjeda protiv nepravednog diktatorskog režima u Španjolskoj. No ja sam smatrala da to nije pravi način izražavanja nezadovoljstva.

Kad nam se rodilo prvo dijete, rekla sam mužu da više neću ići na komunističke sastanke. Bila sam jako usamljena jer nijedan od mojih bivših prijatelja nije došao vidjeti mene i dijete. Pitala sam se što je smisao života i isplati li se uopće pokušavati promijeniti svijet.

Godine 1976. na vrata nam je došao jedan bračni par Jehovinih svjedoka koji je porijeklom bio iz Španjolske. Prihvatila sam literaturu koju su mi ponudili. Kad su došli drugi put, obasula sam ih pitanjima o tome zašto u svijetu ima toliko patnje, nejednakosti i nepravde. Iznenadila sam se što su na sva moja pitanja odgovorili pomoću Biblije. Rado sam prihvatila biblijski tečaj.

U početku sam željela samo naučiti nešto više o Bibliji. No to se promijenilo kad smo muž i ja počeli odlaziti na sastanke Jehovinih svjedoka. U to smo vrijeme imali dvoje djece. Jehovini svjedoci dolazili su po nas automobilom i pomagali nam oko djece za vrijeme sastanaka. Jako sam zavoljela te ljude.

Ipak, i dalje su me mučila neka pitanja u vezi s religijom. Stoga sam posjetila svoju obitelj u Španjolskoj. Moj je stric bio svećenik i pokušao me nagovoriti da prestanem proučavati Bibliju. U tim su mi trenucima puno pomogli tamošnji Jehovini svjedoci. Na moja su pitanja odgovarali pomoću Biblije, baš kao i njihovi suvjernici u Njemačkoj. Odlučila sam nastaviti proučavati Bibliju kad se vratim u Njemačku. Iako je moj muž prestao proučavati, ja nisam odustala. Godine 1978. krstila sam se i tako postala Jehovin svjedok.

Sad kad dobro poznajem biblijsku istinu moj život ima pravi smisao. Božja Riječ pomaže mi i svojim neprocjenjivim savjetima. Naprimjer, savjet iz 1. Petrove 3:1-4 potiče žene da budu “podložne svojim muževima”, da ih duboko poštuju i da budu “blagog duha, koji je dragocjen u Božjim očima”. Takva načela pomažu mi da budem bolja supruga i majka.

Već sam 35 godina Jehovin svjedok. Radosna sam što služim Bogu zajedno sa svojom duhovnom braćom i sestrama iz svih krajeva svijeta. Osim toga, presretna sam što četvero od moje petero djece također služi Jehovi.