PREMA Mojsijevom zakonu, bilo je sasvim na mjestu u određenim situacijama dati zakletvu. No u Isusovo vrijeme Židovi su gotovo svaku svoju izjavu potvrđivali zakletvom ne bi li tako pokazali da se njihovim riječima može vjerovati. Međutim, Isus je dvaput osudio davanje takvih ispraznih zakletvi. Rekao je: “Kad kažete: ‘Da’, neka to znači ‘da’, a kad kažete: ‘Ne’, neka to znači ‘ne’” (Mat. 5:33-37; 23:16-22).

Neki ulomci iz Talmuda otkrivaju da su Židovi bili “jako skloni svaku moguću izjavu potvrđivati zakletvom”, stoji u djelu Theological Dictionary of the New Testament. Talmud detaljno propisuje koje se zakletve mora, a koje ne mora ispuniti.

No nije samo Isus osudio takvo postupanje. Uzmimo za primjer židovskog povjesničara Josipa Flavija, koji je o pripadnicima jedne židovske sekte napisao: “Oni se nikad ne zaklinju i za njih je davanje zakletve gore od krivokletstva. Prema njihovom mišljenju, ako se netko mora zakleti Bogom kako bi mu drugi vjerovali, onda sigurno laže.” Slična misao može se naći u jednom židovskom apokrifnom djelu. Naime, u Knjizi Sirahovoj 23:11 stoji: “Čovjek koji mnogo priseže pun je zloće.” Isus je osudio lakomisleno davanje zakletvi. Ako uvijek govorimo istinu, ne trebamo se zaklinjati kako bismo druge uvjerili da su naše riječi vjerodostojne.