IZRAELCIMA koji su živjeli u Obećanoj zemlji godina građanskog kalendara započinjala je oranjem i sjetvom, radovima koje su obavljali od sredine rujna do sredine listopada.

Lunarna godina, koja se sastoji od 12 mjeseci (od kojih svaki ima 29 ili 30 dana) kraća je od prave solarne godine. Ljudi su koristili razne metode da bi uskladili ta dva načina računanja vremena. To su radili tako što su u kalendar umetali dodatne dane ili tako što su periodično dodavali jedan mjesec, naprimjer prije početka sljedeće godine. Na taj način kalendarski mjeseci točno su se poklapali s razdobljima u kojima se obavljala sjetva odnosno žetva.

Međutim, u Mojsijevo vrijeme Bog je rekao svom narodu da vjerska godina treba započinjati mjesecom abibom, ili nisanom, u proljeće (Izl. 12:2; 13:4). U tom mjesecu trebali su slaviti jedan blagdan koji je bio povezan sa žetvom ječma (Izl. 23:15, 16).

Povjesničar Emil Schürer u svojoj knjizi Geschichte des jüdischen Volkes im Zeitalter Jesu Christi (Povijest židovskog naroda u doba Isusa Krista) kaže: “Pravilo prema kojem se odlučivalo hoće li se umetnuti dodatni mjesec bilo je vrlo jednostavno. Pasha, blagdan koji se treba slaviti 14. nisana, na puni Mjesec, uvijek mora padati nakon proljetne ravnodnevice. Ako bi potkraj godine vidjeli da će Pasha pasti prije proljetne ravnodnevice, Židovi bi prije nisana umetnuli dodatni [odnosno trinaesti] mjesec.”

Jehovini svjedoci upravo to pravilo uzimaju u obzir kad utvrđuju kojeg se datuma treba održati Gospodinova večera. To mora biti u proljeće i odgovarati 14. danu mjeseca nisana prema židovskom kalendaru. Skupštine diljem svijeta unaprijed dobiju obavijest kojeg će se datuma održati ta svečanost. *

No kako su Židovi znali kada jedan mjesec završava, a drugi počinje? Mi danas možemo to vrlo lako provjeriti ako pogledamo na kalendar ili u aplikaciju na našem elektroničkom uređaju. Međutim, u biblijsko doba to nije bilo tako jednostavno.

U Noino vrijeme računalo se da svaki mjesec traje 30 dana (Post. 7:11, 24; 8:3, 4). Kasnije u židovskom kalendaru nije svaki mjesec imao točno 30 dana. Prema tom kalendaru mjesec bi započeo kad bi se na nebu pojavio mladi Mjesec (mlađak). To je bilo 29 ili 30 dana nakon početka prethodnog mjeseca.

Kad su jednom prilikom David i Jonatan govorili o početku novog mjeseca, rekli su: “Sutra je mlađak” (1. Sam. 20:5, 18). Prema tome, izgleda da su u 11. stoljeću pr. n. e. ljudi mogli unaprijed izračunati kada počinje koji mjesec. No kako je neki obični Izraelac mogao znati kada počinje novi mjesec? Nešto više o tome saznajemo iz Mišne, zbirke židovskih usmenih zakona i predaja. Ona otkriva da je u razdoblju nakon babilonskog izgnanstva početak mjeseca utvrđivalo židovsko Sudbeno vijeće. U razdoblju od sedam mjeseci u kojem su se održavali blagdani Sudbeno vijeće sastajalo se svakog 30. dana u mjesecu. Članovi tog vijeća trebali su utvrditi kada počinje novi mjesec. Kako su to činili?

Na uzvišicama oko Jeruzalema stražari su noću gledali nebo kako bi vidjeli kad će se pojaviti mladi Mjesec. Kad bi ga uočili, o tome bi odmah obavijestili Sudbeno vijeće. Nakon što bi dovoljno stražara donijelo vijest o pojavi mlađaka, Vijeće bi objavilo da počinje novi mjesec. No što ako zbog oblaka ili magle stražari nisu mogli vidjeti na nebu mladi Mjesec? Tada bi Vijeće proglasilo  da tekući mjesec ima 30 dana i da sutradan počinje novi mjesec.

Mišna objašnjava da se odluka Sudbenog vijeća objavljivala putem signalne vatre koja se palila na Maslinskoj gori, blizu Jeruzalema. I na drugim uzvišicama po cijelom Izraelu palile su se vatre kako bi se vijest o tome proširila što brže. U kasnijim razdobljima slalo se glasnike. Tako su Židovi u Jeruzalemu, diljem Izraela, pa čak i u nekim udaljenim krajevima, znali kada počinje novi mjesec. Stoga su svi mogli slaviti blagdane u isto vrijeme.

Popratna tabela može ti pomoći da se bolje upoznaš sa židovskim kalendarom i uočiš kako su pojedini mjeseci, vremenske prilike i blagdani bili međusobno povezani.