Jeste li se ikada osjećali bespomoćno dok ste gledali kako netko tko vam je blizak tuguje zbog smrti voljene osobe? U takvim trenucima ponekad nismo sigurni što reći ili učiniti, pa na kraju ne kažemo i ne učinimo ništa. No postoje razni načini kako možemo pomoći ožalošćenoj osobi.

Često je dovoljno biti uz nju i naprosto joj reći koliko nam je žao zbog onoga što se dogodilo. U mnogim je kulturama uobičajeno zagrliti osobu ili joj nježno stisnuti ruku i na taj joj način pokazati brigu i ljubav. Ako osoba želi razgovarati, slušajte je i pokažite suosjećanje. Osim toga, učinite nešto za ožalošćenu obitelj, naprimjer obavite nešto što oni nisu u stanju učiniti — skuhajte ručak, pobrinite se za djecu ili pomozite oko organizacije pogreba. Takvi postupci govore puno više od najbiranijih riječi.

S vremenom biste možda mogli započeti razgovor o pokojniku, naprimjer spomenuti neke njegove lijepe osobine ili se prisjetiti nekih zanimljivih doživljaja iz njegovog života. Takvi razgovori mogli bi izmamiti osmijeh na lice ožalošćene osobe. Naprimjer, Pam, koja je prije šest godina izgubila muža Iana, kaže: “Ljudi mi ponekad  ispričaju nešto lijepo što je Ian učinio, za što nisam ni znala, i to me jako razveseli.”

Istraživanja pokazuju da prijatelji u početku puno pomažu ožalošćenima, ali da ubrzo zaborave na njihove potrebe jer se zaokupe vlastitim životom. Stoga bismo se trebali potruditi da redovito kontaktiramo s prijateljem koji tuguje. * Mnogi ožalošćeni to veoma cijene jer tako mogu dati oduška tuzi koju osjećaju još dugo vremena nakon što su izgubili voljenu osobu.

To je osjetila i Kaori, mlada Japanka koja je bila shrvana nakon što je izgubila majku, a samo 15 mjeseci kasnije i stariju sestru. Njeni vjerni prijatelji neprestano su joj pružali podršku. Jedna od njih bila je Ritsuko, koja je puno starija od Kaori. Ritsuko joj je rekla kako bi željela da njih dvije budu bliske prijateljice. “Iskreno govoreći”, kaže Kaori, “nisam baš bila oduševljena time. Nisam željela da itko zauzme mjesto moje majke, zapravo smatrala sam da to i nije moguće. No mama Ritsuko bila je vrlo pažljiva prema meni, pa sam se zbližila s njom. Svaki tjedan zajedno smo propovijedale i išle na kršćanske sastanke. Puno me puta pozvala na čaj, donosila mi hranu i pisala pisma i razglednice. Njen pozitivan pogled na svijet dobro je utjecao na mene.”

Prošlo je dvanaest godina otkako je Kaorina majka umrla. Danas Kaori sa svojim mužem mnogo sati mjesečno propovijeda i poučava ljude o Bibliji. Ona kaže: “Mama Ritsuko i dalje se brine za mene. Svaki put kad dođem kući posjetim je i uživam u njenom ugodnom društvu.”

I Poli je osjetila koliko znači podrška prijatelja. Ona je Jehovin svjedok i živjela je na Cipru sa svojim mužem Sozosom. On je bio divan čovjek i dobar starješina u skupštini Jehovinih svjedoka. Često je pozivao u njihov dom udovice s djecom kako bi zajedno uživali u hrani i druženju (Jakov 1:27). Nažalost, dobio je tumor na mozgu i umro s 53 godine. “Izgubila sam odanog muža s kojim sam bila u braku 33 godine”, kaže Poli.

Nakon pogreba Poli se sa svojim najmlađim sinom Danielom, koji je tada imao 15 godina, preselila u Kanadu. Ondje su se počeli družiti sa svojim suvjernicima. Poli kaže: “Prijatelji u našoj novoj skupštini nisu znali ništa o nama i našim teškim životnim okolnostima. No odmah su nas prigrlili, utješili i pružili nam konkretnu pomoć. Njihova podrška bila je dragocjena, posebno u vrijeme kad je mom sinu najviše trebao otac. Starješine u skupštini jako su se trudili oko Daniela. Jedan od njih posebno je pazio da ga poziva na druženja ili na nogomet.” Sretni smo što su i Poli i njen sin danas dobro.

Doista postoji mnogo načina na koje možemo pružati pomoć i utjehu onima koji tuguju. I Biblija nam pruža utjehu jer govori o divnom obećanju koje će se ispuniti u budućnosti.