MOJSIJU je već prilikom samog rođenja prijetila smrt. Pripadao je narodu koji je nastao od skupine nomadskih obitelji koje su se sa svojim ocem Jakovom, odnosno Izraelom, nastanile u Egiptu kako bi pobjegle od gladi. Dugi niz godina taj je narod živio u miru sa svojim susjedima Egipćanima. A onda je došlo do kobne promjene. Jedan uvaženi povijesni izvor navodi: “Tada nasta nov kralj u Egiptu (...); i reče narodu svojemu: gle, narod sinova Izraelovih veći je i silniji od nas. Nego hajde mudro da postupamo s njima, da se ne množe.” Kakav je bio njihov plan? Spriječiti daljnje množenje tog naroda, ‘žestoko ga nagoneći na poslove’. Povrh toga, faraon je naredio hebrejskim babicama da ubiju svako muško novorođenče (2. Mojsijeva 1:8-10, 13, 14). No zahvaljujući tim hrabrim ženama, koje su odbile poslušati tu zapovijed, izraelski se narod i dalje množio. Nato je egipatski vladar zapovjedio: “Svakoga sina koji se rodi bacite u vodu” (2. Mojsijeva 1:22).

Amram i Johabeda, jedan bračni par Izraelaca, “nisu se bojali kraljeve naredbe” (Hebrejima 11:23). Johabeda je rodila sina za kojeg se kasnije kaže da je bio “vrlo lijep, čak i u Božjim očima” * (Djela apostolska 7:20). Možda su njegovi roditelji već tada na neki način shvatili da je to dijete u Božjoj milosti. Bilo kako bilo, nisu dozvolili da njihovo dijete bude ubijeno. Odlučili su ga sakriti po cijenu vlastitog života.

Nakon tri mjeseca Mojsija se više nije moglo skrivati. Stoga su odlučili učiniti jedino što im je preostalo. Johabeda je uzela košaru od papirusove trske, stavila dijete u nju i odnijela na rijeku Nil. Time je i nesvjesno pokrenula događaje koji će Mojsija učiniti istaknutom osobom u povijesti! (2. Mojsijeva 2:3, 4).

Mnogi današnji učenjaci kažu da je sve to izmišljeno. “Činjenica je”, navodi se u časopisu Christianity Today, “da [godinama] nije pronađen niti jedan konkretni arheološki dokaz da su se sinovi Izraelovi nastanili u Egiptu.” Premda možda i nedostaje neki konkretan dokaz, autentičnost tog biblijskog izvještaja  potvrđuju brojni indirektni dokazi. U svojoj knjizi Israel in Egypt egiptolog James K. Hoffmeier objašnjava: “Arheološki dokazi jasno pokazuju da su narodi s Levanta [zemalja na istočnom dijelu Sredozemlja] često dolazili u Egipat, naročito u vrijeme suše. (...) Tako je u razdoblju od otprilike 1800. do 1540. pr. n. e. Egipat bio vrlo privlačan narodima iz zapadne Azije koji su govorili semitske jezike i koji su se doseljavali u njega.”

Isto tako, već se dugo zna da je ono što Biblija govori o ropstvu u Egiptu točno. Knjiga Moses—A Life navodi: “U prilog biblijskom izvještaju o ugnjetavanju Izraelaca svjedoči i poznati crtež iz jedne stare egipatske  grobnice na kojem se jasno vidi kako robovi izrađuju opeke od blata.”

I opis košare u koju je Johabeda položila Mojsija slaže se s poznatim činjenicama. Biblija kaže da je bila izrađena od papirusove trske, od koje su, kako stoji u djelu Commentary F. C. Cooka, “Egipćani izrađivali lagane, brze čamce”.

Pa ipak, nije li teško povjerovati da bi neki vladar bez imalo milosti naredio da se poubija svu novorođenčad? Učenjak George Rawlinson podsjeća nas: “Kroz čitavu povijest pokolj novorođenčadi (...) bila je vrlo raširena i uobičajena pojava.” I doista, slični užasavajući primjeri pokolja nisu rijetkost ni u današnje vrijeme. Istina je da je taj biblijski izvještaj vrlo potresan, no nažalost, i istinit.

Život svog djeteta Johabeda nije prepustila slučaju. ‘Odnijela je kovčežić u trsku kraj rijeke.’ Vjerojatno je to bilo neko mjesto gdje je postojala mogućnost da ga netko pronađe. Upravo na tom dijelu rijeke faraonova kći došla se kupati, što joj je možda bio običaj * (2. Mojsijeva 2:2-4).

Nije prošlo dugo i košara je pronađena. ‘A kad ju je faraonova kći otvorila, vidjela je dijete, i gle, dijete je plakalo, pa se sažalila i rekla: to je hebrejsko dijete.’ Egipatska ga je princeza odlučila usvojiti. Ime koje su Mojsiju dali njegovi roditelji davno je palo u zaborav. Danas je on poznat po imenu koje mu je dala žena koja ga je usvojila — Mojsije * (2. Mojsijeva 2:5-10).

No nije li nevjerojatno da bi neka egipatska princeza prihvatila takvo dijete? Nije, jer je egipatska religija naučavala da dobra djela otvaraju put na nebo. A što se tiče samog usvojenja, arheolog Joyce Tyldesley kaže: “Egipćanke su bile ravnopravne s muškarcima. Imale su ista zakonska i ekonomska prava, barem na papiru, i (...) mogle su usvojiti djecu.” Jedan stari dokument pisan na papirusu čak potvrđuje da je jedna Egipćanka usvojila svoje robove. A u vezi s onim dijelom izvještaja koji kaže da je faraonova kćerka unajmila Mojsijevu majku da bude dojkinja, The Anchor Bible Dictionary kaže: “To što je Mojsijeva majka bila plaćena da ga doji (...) podsjeća nas na ugovore o usvajanju iz Mezopotamije u kojima se spominju posve identične nagodbe.”

Budući da je Mojsije sada bio usvojen, hoće li istina o njegovom hebrejskom porijeklu biti sakrivena od njega poput neke mračne tajne? Prema nekim holivudskim filmovima reklo bi se da je bilo tako. No Biblija pokazuje drugačije. Mojsijeva sestra Mirjam mudro se pobrinula da mu dojkinja bude njegova prava majka Johabeda. Sasvim sigurno ta bogobojazna žena ne bi sakrila istinu od svog sina! A kako se u staro doba djecu običavalo dojiti i nekoliko godina, Johabeda je imala više nego dovoljno prilika da Mojsija pouči o ‘Bogu Abrahama, Izaka i Jakova’ (2. Mojsijeva 3:6). Taj duhovni temelj koji je postavila Johabeda kasnije je itekako koristio Mojsiju budući da je on, nakon što je vraćen faraonovoj kćerki, “bio poučen svoj egipatskoj mudrosti”. Tvrdnje povjesničara Josipa Flavija da je Mojsije napredovao do položaja glavnog zapovjednika vojske u ratu s Etiopijom nije moguće dokazati. No istina je da Biblija za njega kaže da je bio “silan u svojim riječima i djelima” * (Djela apostolska 7:22).

U dobi od 40 godina Mojsiju se vjerojatno smiješila sjajna budućnost kao jednom od istaknutih egipatskih vođa. Ostati u faraonovoj obitelji značilo je steći silnu moć i bogatstvo.  No tada se dogodilo nešto što je promijenilo njegov život.

Jednog dana Mojsije je vidio “gdje nekakav Egipćanin bije čovjeka Hebrejina između braće njegove”. Dotad je on već godinama bio u povlaštenom položaju zahvaljujući tome što je bio i Hebrej i Egipćanin. No kada je vidio kako neki Egipćanin tuče njegovog sunarodnjaka Izraelca — i to možda toliko da mu je ugrožavao i sam život — to ga je potaknulo da se konačno odluči kome zapravo želi pripadati (2. Mojsijeva 2:11). ‘Odbio je zvati se sinom faraonove kćeri, izabravši da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom’ (Hebrejima 11:24, 25).

Mojsije je reagirao brzo, učinivši nešto što je imalo trajne posljedice: ‘Ubio je Egipćanina, i zakopao ga u pijesak’ (2. Mojsijeva 2:12). No to nije učinio u nekom “iznenadnom naletu gnjeva”, kako tvrdi jedan kritičar. Mada se radilo o preuranjenim očekivanjima, na to ga je najvjerojatnije potaknula vjera u Božje obećanje da će Izrael biti izbavljen iz Egipta (1. Mojsijeva 15:13, 14). Možda je Mojsije naivno vjerovao da će to potaknuti Izraelce da se pobune protiv Egipćana (Djela apostolska 7:25). Međutim, na njegovu veliku žalost, njegovi sunarodnjaci odbili su priznati ga za svog vođu. A kada je vijest o ubojstvu došla do faraona, Mojsije je morao pobjeći iz Egipta. Nastanio se u Madijanu, gdje se oženio djevojkom po imenu Sefora, kćeri nomadskog poglavara Jetra.

Četrdeset dugih godina Mojsije je živio kao običan pastir, posve izgubivši nadu da je on taj koji će izbaviti Izraelce. No jednog dana Mojsije je s Jetrovim stadima došao blizu gore Horeba. Tamo mu se u gorućem grmu ukazao Jehovin anđeo. Zamislite taj prizor! Bog mu zapovijeda: ‘Izvedi narod moj, sinove Izraelove, iz Egipta.’ No Mojsije koji odgovara Jehovi nije više onaj isti Mojsije — neodlučan je i nesiguran u sebe. “Tko sam ja”, kaže on molećivo, “da idem k Faraonu i da izvedem sinove Izraelove iz Egipta?” On čak otkriva jedan svoj nedostatak koji u nekim filmovima nije prikazan. Naime, Mojsije je, po svemu sudeći, imao govornu manu. Stoga je Mojsije doista drugačiji od junaka drevnih mitova i legendi! Četrdeset godina pastirskog života potpuno je izmijenilo ovog čovjeka, učinivši ga poniznim i blagim. Mada je Mojsije nesiguran u sebe, Bog je siguran da je on najprikladniji da bude vođa njegovom narodu! (2. Mojsijeva 3:1–4:20).

Mojsije napušta Madijan i dolazi pred faraona, od kojeg zahtijeva da pusti Božji narod.  Kad svojeglavi vladar odbije to učiniti, Egipat pogađa deset strašnih nevolja. Nakon desete nevolje, u kojoj umiru svi egipatski prvorođenci, faraon shrvan od tuge napokon pušta Izraelce da odu (5-13. poglavlje 2. Mojsijeve).

Ovi su događaji dobro poznati većini ljudi. No jesu li se stvarno dogodili? Neki su uvjereni da je sve to izmišljeno zbog toga što se nigdje u izvještaju ne spominje faraonovo ime. * Međutim, ranije citirani James K. Hoffmeier kaže kako su egipatski pisari često namjerno izostavljali imena faraonovih neprijatelja. On navodi: “Povjesničari sasvim sigurno ne bi tvrdili da se bitka kod Megida koju je vodio faraon Tutmozis III nije nikada dogodila samo zato što se u povijesnim zapisima ne spominju imena kraljeva Kadesa i Megida.” Hoffmeier pretpostavlja da je faraonovo ime izostavljeno iz “valjanih teoloških razloga”. Naime, time se pažnju usmjerava na Boga, a ne na faraona.

No bez obzira na to, kritičari i dalje odbijaju priznati da se velika seoba Židova iz Egipta ikad zbila. Učenjak Homer W. Smith ističe kako bi migracija takvih razmjera “nesumnjivo ostavila dubok trag u povijesti Egipta ili Sirije. (...) Puno je vjerojatnije da se radi o legendi koja je nastala na temelju iskrivljenog  izvještaja o odlasku relativno malog broja Izraelaca iz Egipta u Palestinu.”

Točno je da ne postoji nijedan egipatski zapis koji spominje taj događaj. No Egipćani se sigurno nisu ustezali iskriviti povijesne činjenice ukoliko im istina nije bila po volji ili nije išla u prilog njihovim političkim interesima. Tako je Tutmozis III, nakon što je došao na vlast, pokušao izbrisati svaki trag koji bi podsjećao na njegovu prethodnicu Hatšepsut. Egiptolog John Ray kaže: “Njeni su natpisi bili uklonjeni, obelisci opasani zidom, a njeni spomenici zaboravljeni. Njeno se ime ne spominje u kasnijim analima.” Sličnih pokušaja da se iskrivi ili prikrije neugodnu istinu bilo je i u suvremeno doba.

Što se tiče nedostatka arheoloških dokaza o boravku Izraelaca u pustinji, ne smijemo zaboraviti da su oni bili nomadi. Izraelci nisu podizali gradove niti sadili usjeve. Vjerojatno zbog toga nisu ostavljali mnogo tragova. No zato sama Biblija sadrži uvjerljive dokaze o njihovom boravku u pustinji te se više puta osvrće na njega (1. Samuelova 4:8; Psalam 78, 95 i 106; 1. Korinćanima 10:1-5). Zanimljivo je da je i sam Isus Krist potvrdio da su se događaji u pustinji doista zbili (Ivan 3:14).

Nema sumnje da je biblijski izvještaj o Mojsiju vjerodostojan i istinit. Pa ipak, i dalje ostaje činjenica da je Mojsije živio jako davno. Kako onda može utjecati na nas danas?